Smještaj

Derventski dekanat, smješten u središnjem dijelu Bosanske Posavine, obuhvaća oko dvije tisuće četvornih kilometara. Od Trstenca od Donjeg Svilaja naslonjen je na granicu s Republikom Hrvatskom i rijeku Savu te se vučjačkim gorjem spušta na rijeku Bosnu. Dalje granica rijekom Bosnom ide uzvodno do Kladara, utoka rječice Foče pa se obrnocima Krnjina, Ljubića i Motajice spušta ponovno na rijeku Savu. Premda kraj nije velik, u prošlosti je imao neke posebnosti.

Kasnoantičko razdoblje

U kasnoantičkom razdoblju kraj je pripadao različitim biskupijama jer rijeka Sava stoljećima nije bila granica, nego poveznica i prometnica. Cijeli kraj Hrvati su nastanili još u vrijeme svoga dolaska. Nešto kasnije, ravničarski dio pripadao je Slavoniji, a gorski bosanskoj pokrajini Usori, jer su granicu te dvije pokrajine činili visovi Vučjaka. Među njima je povremeno bilo napetosti, pa je izrađena utvrda Dobor kako bi se branili interesi i pristup Slavoniji.

O kršćanstvu na spomenutom prostoru svjedoče brojni tragovi srednjovijekovnih crkava od kojih se za neke može pretpostaviti da su bile sagrađene na temeljima kasnoantičkih. Tragovi srednjovjekovnih crkava pronađeni su u: Koraću, Dubočcu, Kuljenovcima, Markovcu, Derventi, Živinicama, Plehanu, Velikoj, Podnovlju, Sočanici, Mišincima, Gornjoj Lupljanici i Velikom Prnjavoru. Ima nekih pokazatelja da su ih služili ćirilometodski svećenici na hrvatskom jeziku.

Prodori Osmanlija

Prodorima Osmanlija cijeli je kraj bio izložen pljačkama i pustošenju. U ono doba jedini pravi plijen bili su ljudi koji su prodavani u roblje, i stoka koja je služila za rad i hranu. Neko vrijeme trgovišta robova bila su u Dubočcu i Brodu.

Padom srenjovjekovne Bosanske države pod Osmanlije (1463.), Ugarsko-Hrvatsko kraljevstvo za obranu svojih krajeva u sjevernoj Bosni oformilo je Jajačku i Srebreničku banovinu. Naši krajevi pripadali su Jajačkoj banovni i bili su izloženi čestim ratnim sukobima. Kad su Osmanlije 1536. zauzeli Dobor, Brod, Gradišku i glavninu Slavonije, granica Osmanskog Carstva prenesena je sjevernije na Dunav i dalje pa su naši krajevi imali nešto mirnije razdoblje.

Iz osvojenih krajeva povlačilo se svjetovno i redovničko svećenstvo, a dušobrižništvo su preuzeli franjevci Bosne Srebrene sa sjedištem u Kraljevoj Sutjesci. Naime, franjevci su Ahdnamom sultana Mehmeda II. (1463.) postali građani Carstva, a njihova je Provincija bila priznata kao jedina zakonita katolička ustanova u osvojenom dijelu Balkana. To će im ubrzo priznati i Sveta stolic, pa će između franjevaca, sve do kraja osmanske uprave, imenovati biskupe, apostolske vikare.

Da je u ovim krajevima živjelo katoličko stanovništvo, svjedoče župe i biskupska izvješća iz njih. Biskup fra Tomo Ivković u našem je kraju (1626-30.) krizmao 3.403 katolika, a njegov nasljednik fra Marijan Maravić (1645.-50.) 3.408. Dok su  spomenuti biskupi bilježili krizmanike, fra Nikola Ogramić je (1675.) popisao župljane: Majevac/Plehan 860, Dubočac 2.000, Derventa 1.600, Sočanica 1.200, ukupno 5.460 katolika, što je za ono vrijeme velik broj.

Bečki rat

Onda je za naš kraj nastupilo teže razdoblje. Tijekom Velikog (bečkog) rata (1683.-99.) Osmanlije su istjerane iz južne Ugarske, Slavonije i dijela Srijema pa je granica s njima postavljena na rijeci Savi. Rat je, uz sukobe i stradanja, doveo i do seoba. Muslimani i dio pravoslavnog življa selio je prema Bosni i Srbiji, a katolici iz Bosne i Hercegovine u susjedne hrvatske krajeve. Budući da su sutješki franjevci imali svoju misiju u okolici Budimpešte, dio našega puka preselio se u tamošnje napuštene krajeve. Istodobno se s obje strane Save učvršćivala i čuvala nova granica. Uz nju su Osmanlije, po već ustaljenom običaju, doveli pravoslavne Vlahe da uz povlastice čuvaju granicu. Budući da se rijeka Sava često izlijevala i ostavljala prostrane močvare, oni se nastanjuju podalje od granice: Klakar, Vinska, Grk, Lužani, Kostreš, Agići, Miškovci, Trstenci.

XVIII. stoljeće

I pored toga što je mnogo katoličkog puka odselilo preko Save, njih je ipak značajan broj ostao. Tijekom XVIII. stoljeća cijeli prostor što pokriva Dekanat, a u početku i šire, služila je samo jedna župa Velika, današnji Plehan. Zbog sumnji u suradnju, ni franjevcima, a ni katoličkim vjernicima nije bilo preporučljivo primicati se granici na rijeci Savi. I pored brojnih nedaća već je u prvom nepotpunom popisu 1742. na prostoru Dekanata bilo osam sela, 107 kućedomaćina i 878 katolika. A dvadeset i pet godina kasnije (1768.) župa Velika je, od ondašnje 32 župe u BiH, bila peta po veličini sa 2.961 katolikom. Taj će se broj samo povećavati.

XIX. stoljeće

Krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, da  bi sačuvalo svoju cjelovitost, Osmansko Carstvo je moralo pokušavati provoditi reforme u državnoj upravi, financijama i vojsci, što je za kršćane imalo malo učinaka, a u islamskom feudalnom društvu nailazilo je na otpor koji će trajati sve do dolaska austrougarske uprave. Kako je bilo jadno stanje katolika u našem kraju, to (1815.) opisuje austrijski konzul vladi u Beču i za to navodi primjer iz sela Žeravca koje je bilo opterećeno dodatnim porezom od 120.000 pijastara. Zbog toga je zatvoreno 30 muškaraca. Mjesna vlast, htijući pod svaku cijenu dobiti spomenut porez, odredila je da se zaplijeni cijeli imetak sela. Kad je to učinjeno, procijenjen je na 8.000 pijastara. Konzul zaključuje; “Ako ovo selo dadne sve do zadnje košulje, onda bi time bila plaćena petnaestina poreznog duga a stotine ljudi pale bi na prosjački štap.”

Broj se katolika stalno povećavao naravnim priraštajem, a dijelom i doseljavanjem iz zapadne Hercegovine i Dalmacije. Godine 1827. na prostoru Dekanata bilo je 5.636, a 1854. 7.830 katolika. Zato franjevci u sklopu prostrane plehanske župe otvaraju nova dušobrižnička središta u Koraću, koje će 1804. postati samostalna župa te u Foči 1839. Godine.

Počelo se razmišljati o gradnji novih samostana. Franjevačka uprava (1852.) donijela je odluku da se, uz druge, na Plehanu sagrade crkva i samostan. Za to su 1853. dobili dopuštenje iz Carigrada. Uz skromnu kuću za tri svećenika na Plehanu, dovlačili su građu iz Vučjaka. Međutim, zbog jednog teško incidenta projekt je nastavljen tek petnaest godina poslije.

Dolazak austrougarske vlasti

Dolaskom austrougarske vlasti naš je kraj, nakon više  od četiri stoljeća osmanskog vladanja, ponovno uključen u europske civilizacijske tokove. Austrougarska vladavina imala je velikih, vidljivih uspjeha. Rijeka Sava nije više bila granica nego put otvoren prema Europi. Ubrzo je građena željeznička pruga prema Sarajevu te dio suvremenih cestovnih veza što je unaprijedilo gospodarstvo, zapošljavanje i standard ljudi. Uvedena je sloboda svih vjeroispovijesti, koje je država pomagala i štitila. Obnovljena je crkvena hijerarhija na području Bosne i Hercegovine, ustanovljena je Vrhbosanska metropolija, osnovano  je nekoliko novih župa sa svjetovnim svećenicima, a neke redovnice preuzimaju dio školske i karitativne djelatnosti. U Dervanti su 1872. Sestre milosrdnice otvorile prvu školu. Te dobre i lijepe odlike zasjenilo je to što država, zbog svojih interesa, nije željela rješavati agrarno pitanje, a glavnina je kršćana u našem kraju bila i dalje u kmetovskom odnosu prema begovima.

Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat (1914.-18.) donio je stradanje ljudi i bijedu u cijeloj Europi, pa i našem kraju. Nakon rata raspala se Austro-Ugarska monarhija. Budući da se Srbija našla na pobjedničkoj strani, u novoj državnoj raspodjeli Europe BiH je uključena u monarhijsku Jugoslaviju na čelu sa srpskim kraljem. Protjerani su svi raniji poduzetnici, nositelji privrednog i kulturnog života, naseljavano je novo srpsko i crnogorsko stanovništvo.

Pravoslavna je crkva bila u svemu povlaštena, a Katolička smatrana neprijateljskom, pa je uglavnom bila ometana u svom djelovanju.

Drugi svjetski rat

Tijekom Drugog svjetskog rata BiH je bila uvrštena u Nezavisnu državu Hrvatsku, a u Srbiji su Nijemci na vlast doveli generala Milana Nedića. Na obje strane uvedeni su nacistički rasni zakoni. To se drastično  odrazilo na sudbinu cjelokupnog stanovništva naših krajeva, koje je masovno stradavalo.

No, kraj Drugog svjetskog rata bio je za Hrvate derventskog dekanata još tragičniji. Prema dosadašnjim istraživanjima, nakon rata ih je kudikamo više stradalo negoli u ratu. Preciznije brojke izgledaju ovako: u ratu je na različitim bojištima poginulo njih 659, od bombardiranja je stradalo 151, Čerkezi su ubili , Nijemci 9, ustaše 37, četnici 394, nesretnim slučajem je stradalo 75 i u partizanima ih je poginulo 87. Nakon rata na križnom putu stradalo je 1631, partizanska OZNA je ubila 788, a tzv. šumnjaci 58. Ukupan broj stradalih iz derventskog dekanata u drugom svjetskom ratu i poraću iznosi 3889, ali brojka nije konačna, jer se i dalje podaci istražuju.

1990-e

U posljednjem ratu sukobi su rezultirali velikim stradanjem vojnika i civila, jer je upravo područje derventskog dekanata bilo strateški interes srpskoj vojsci, potpomognutoj bivšom JNA, za zauzimanje i održavanje tzv. koridora za prolaz prema Srbiji. Lokalno hrvatsko stanovništvo organizirano u dvije brigade HVO-a, u koje su bili uključeni najvećim dijelom i Muslimani-Bošnjaci ovoga kraja, nije moglo odoljeti količini oružja i brojnosti vojske koja je na njega nahrupila, te se 1992. povuklo preko Save. Iza sebe su ostavili cjelokupna svoja imanja i imovinu, koja je potom sustavno potpuno opljačkana, porušena i devastirana. Ratni plan spaljene zemlje ovdje je precizno ostvaren. Ni jedna crkva, kapela, škola, prodavaonica, pošta, kuća, gospodarska ili bilo koja druga zgrada koja je pripadala Hrvatima nije ostala čitava.

Nakon rata

Završetkom rada, tzv. Daytonskim sporazumom ovaj je kraj predan na upravu entitetu Republika Srpska, koji je različitim administrativnim potezima još dugo nakon toga Hrvatima sprječavala ili ometala slobodno kretanje, kamoli povratak. U međuvremenu je proteklo previše vremena, a uložilo se premalo sredstava da se barem popravi ono što je porušeno, a kamo da se stvore preduvjeti da povratnici mogu živjeti od svoga rada u svojim rodnim općinama. Do sada, trideset godina od egzodusa, u ovom dijelu Posavine nije popravljeno još ni 3% hrvatskih kuća, a od prijeratnih 48.481 Hrvata – katolika na području derventskog dekanata danas trajno živi 1072. Najgore od svega je što je to stanje postalo normalno i što se normalnim smatra šutjeti o njemu, kao da se ništa nigdje nije dogodilo.

Nama kao vjernicima preostaje ne prihvaćati zdravo za gotovo takvu katastrofu jednog naroda, ne prestajati vjerovati u dobro, nego nadati se i moliti Boga da na koncu ipak pobijede pravda i mir.

Iz knjige "Dva desetljeća izgnanstva Hrvata 1992.-2012." - Vrhbosanska nadbiskupija, Dervenski dekanat